Napad panike je neočekivano, naglo nastalo, kratko razdoblje izrazite neugodnosti ili straha, praćen somatskim ili spoznajnim simptomima. Panični poremećaj predstavlja pojavu ponavljanih napada panike, tipično praćenih strahom od budućih napada ili promjenama ponašanja kojima se mogu izbjeći situacije koje stvaraju podložnost napadima. Panični poremećaj se liječi farmakoterapijom, psihoterapijom (npr. izlaganjem, kognitivno–bihevioralnom terapijom) ili i jednim i drugim.
Napadi panike su česti, a pogađaju čak 10% stanovništva u jednoj godini. Većina se ljudi oporavi bez liječenja; neki dobiju panični poremećaj. Panični poremećaj je rijedak, pogađa 2–3% stanovništva u 12–mjesečnom razdoblju. On obično započinje kasno u adolescenciji ili mlađoj odrasloj dobi te se javlja kod žena 2 do 3 puta češće nego kod muškaraca.
Simptomi obično dosežu vrhunac za 10 min te nestaju nekoliko minuta nakon toga, ostavljajući ljekaru vrlo malo toga za vidjeti. Premda su neugodni, i to ponekad jako, napadi panike nisu opasni po zdravlje.
Napadi panike se mogu pojaviti u bilo kojem anksioznom poremećaju, obično u situacijama koje su povezane s glavnim uzrokom poremećaja (npr. osoba s fobijom od zmija se može uspaničiti kada ugleda zmiju). Međutim, kod čistog paničnog poremećaja neki od napada nastaju spontano.
Većina osoba s paničnim poremećajem očekuje sljedeći napad i zabrinuti su zbog njega te izbjegavaju mjesta ili situacije u kojima su se prije uspaničili. Osobe s paničnim poremećajem se često boje da imaju tešku bolest srca, pluća ili mozga te vrlo često posjećuju doktore porodične medicine ili hitnu službu, tražeći pomoć. Na nesreću, u takvim okolnostima se pažnja usmjerava na fizičke simptome te se tačna dijagnoza često ne postavlja. Mnogi ljudi s paničnim poremećajem također imaju simptome teške depresije.
Prognoza i liječenje paničnog poremećaja
Neki se ljudi oporave bez liječenja, naročito ako se nastave suočavati sa situacijama u kojima su se napadi dogodili. Kod drugih, panični poremećaj slijedi hronični tok s pojavljivanjima i povlačenjima.
Ako se nije razvilo ponašanje u smislu izbjegavanja, jedino što može biti potrebno je razuvjeravanje. Podučavanje o anksioznosti i ohrabrivanje osobe da se vrati i ostane na mjestima gdje je došlo do napada panike. Međutim, kod dugotrajnog poremećaja s čestim napadima i izbjegavanjem, vjerojatno je da će se pri liječenju morati kombinovati lijekovi s intenzivnijom psihoterapijom.
Djelotvorni su različiti oblici psihoterapije. Liječenja izlaganjem, prilikom kojeg se osoba suočava sa strahom pomaže da se smanji strah i komplikacije uzrokovane izbjegavanjem zbog straha. Na primjer, osoba koja se boji da će se onesvijestiti se zamoli da hiperventilira (ubrzano diše) sve dok ne osjeti nesvjesticu, navikavajući se tako da se kada osjeti ovaj simptom neće i onesvijestiti.
Kognitivno–bihevioralno liječenje uključuje učenje osobe da prepozna i nadzire svoje iskrivljene misli i lažna uvjerenja. Nakon toga i da promijeni svoje ponašanje u tom smislu da ono bude prilagodljivije. Na primjer, osobe koje opisuju ubrzanje rada srca ili kratkoću daha u određenim situacijama ili mjestima. Dalje, osobe koje se boje da imaju srčani napad se nauče kako su njihovi strahovi neosnovani. Umjesto toga učimo da započnu sa polaganim, kontrolisanim disanjem ili drugim načinima opuštanja.
