Posttraumatski stresni poremećaj predstavlja ponavljajuća, nametljiva sjećanja na teški traumatski događaj. Simptomi obuhvataju izbjegavanje situacija i pojava povezanih s traumatskim zbivanjem, košmarne snove i bljeskove sjećanja (proživljene slike).
Kada se dogode neka neugodna iskustva, mnogi su ljudi njima trajno pogođeni. Kod nekih su posljedice tako trajne i izražene da osobu onesposobe za obavljanje svakodnevnih aktivnosti u njenom životu. Uopšteno, iskustva koja će vjerojatno izazvati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) su ona koja izazivaju osjećanje straha, bespomoćnosti ili užasa. Ta iskustva mogu obuhvatati pretrpljene teške povrede ili prijetnje smrću ili svjedočenje kako su drugi bili teško povrijeđeni, kako im je bilo prijećeno smrću ili su bili ubijeni.
Najčešće takve osobe imaju česta, neželjena sjećanja na traumatsko iskustvo. Ružni snovi o njemu su česti. Rjeđa su prolazna budna disocijativna stanja kod kojih se zbivanje ponovo proživljava kao da se sada događa (bljeskovi sjećanja), ponekad uzrokujući reakciju kod osobe kao da je u originalnoj situaciji (npr. glasni zvukovi poput vatrometa mogu potaknuti bljesak sjećanja na bitku, što može uzrokovati da se osoba pokuša skloniti ili se baciti na zemlju kako bi se zaštitila).
Osoba izbjegava situacije vezane s traumom te se često osjeća emocionalno zatupljenom i nezainteresiranom za dnevne aktivnosti. Ponekad je početak simptoma odgođen, zbivajući se nakon više mjeseci ili čak godina nakon traumatskog događaja. PTSP se smatra hroničnim ako postoji više od 3 mjeseca. Kod osoba s hroničnim PTSP-om su česte depresija, drugi anksiozni poremećaji i zavisnosti.
Osim za traumu specifične anksioznosti, osoba može osjećati krivicu zbog svojih postupaka tokom zbivanja zbog toga što je ona preživjela, a drugi ne.
Liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja
Neliječen, hronični PTSP se često ublažava vremenom, ali neki ljudi osjećaju trajne smetnje. Prvobitni oblik psihoterapije koji se primjenjuje, a to je terapija izlaganjem, obuhvata izlaganje situacijama koje osoba izbjegava jer mogu dovesti do sjećanja na traumu. Ponavljano izlaganje samom traumatskom događaju u imaginaciji, obično ublažava patnju nakon određenog početnog pojačanja neugodnosti.
Budući da je napetost često jaka, psihoterapija ima važnu ulogu. Terapeuti trebaju biti otvoreno saosjećajni, prepoznavajući i prihvatajući psihičku bol i stvarnost traumatskih događaja osobe. Terapeuti također trebaju ohrabrivati osobu da se suoči sa sjećanjima preko bihevioralne desenzibilizacije i učenjem načina za kontrolu anksioznosti. Kod krivice zbog preživljavanja, može pomoći psihoterapija usmjerena na pomaganje osobi da shvati i preoblikuje vlastito samokritično i kažnjavajuće ponašanje.
