Fobije se sastoje od trajnih, nerealnih, jakih strahova (fobija) od situacija, okolnosti ili predmeta. Strahovi izazivaju anksioznost i izbjegavanje. Fobije se dijele u opšte (agorafobija i socijalna fobija) i specifične.
Agorafobija je strah i predosjećajna (anticipacijska) anksioznost od toga da se ostane zarobljen u situacijama ili mjestima bez mogućnosti za lagani bijeg, i bez pomoći u slučaju razvoja jake anksioznosti. Situacije se izbjegavaju ili se moge izdržati ali uz značajnu anksioznost. Agorafobija se može pojaviti sama za sebe ili kao dio paničnog poremećaja.

Agorafobija

Agorafobija bez paničnog poremećaja pogađa oko 4% žena i 2% muškaraca tokom 12 mjeseci. Obično se javlja u ranim 20–tim godinama; prva pojava nakon 40. godine je neuobičajena. Česti primjeri situacija ili mjesta koje izazivaju strah i anksioznost obuhvataju stajanje u redu u banci ili trgovini, sjedenje u sredini dugog reda u pozorištu ili razredu te prevoz sredstvima javnog prijevoza poput autobusa ili aviona. Kod nekih ljudi se agorafobija razvija nakon napada panike u tipičnoj agorafobičnoj situaciji. Drugi se naprosto osjećaju neugodno u takvoj situacije te ne moraju nikada, ili mogu tek kasnije, imati napad panike na tom mjestu. Agorafobija često ometa funkcionisanje te, ako je dovoljno teška, može uzrokovati da osoba postane vezana za kuću.

Socijalna fobija

Socijalna fobija je strah i tjeskoba od izlaganja određenim društvenim situacijama ili nastupima. Te se situacije izbjegavaju ili se trpe uz značaajnu anksioznost. Ljudi sa socijalnom fobijom prepoznaju da je njihov strah nerazuman i pretjeran. Socijalna fobija pogađa oko 9% žena i 7% muškaraca tokom bilo kojeg 12–mjesečnog perioda. Najteži oblik socijalne fobije, izbjegavajući poremećaj ličnosti, je češći kod muškaraca nego kod žena.
Strah i anksioznost kod ljudi sa socijalnom fobijom se često bazira na sramoćenju ili poniženju u slučaju neuspjeha da se opravdaju očekivanja. Često postoji zabrinutost da će se anksioznost ispoljiti znojenjem, crvenilom lica, povraćanjem ili drhtavicom (ponekad u vidu podrhtavajućeg glasa) ili da će se sposobnost održavanja niza misli ili iznalaženja riječi za izražavanje izgubiti. Obično ista aktivnost izvedena u samoći ne izaziva anksioznost. Situacije u kojima je socijalna fobija česta obuhvataju govor u javnosti, glumu u pozorišnoj predstavi ili sviranje instrumenata. Druge moguće situacije uključuju prehranu s drugima, potpisivanje pred svjedocima ili upotrebu javnih kupatila. Uopšteni oblik socijalne fobije izaziva anksioznost u širokom nizu društvenih situacija.

Specifična fobija

Specifična fobija je strah i anksioznost u vezi određene situacije ili predmeta. Situacija ili predmet se, ako je moguće, obično izbjegavaju, no ako dođe do izlaganja, anksioznost se brzo razvija. Anksioznost se može pojačati do nivoa napada panike. Osobe sa specifičnim fobijama tipično prepoznaju kako je njihov strah nerazuman i pretjeran.
Specifične fobije su najčešći anksiozni poremećaji. Među najčešćima su strah od životinja (zoofobija), visine (akrofobija) i oluja (astrafobija, brontofobija). Specifične fobije pogađaju oko 13% žena i 4% muškaraca tokom bilo kojeg 12–mjesečnog perioda. Neke ne uzrokuju značajnu neugodnost. Na primjer, strah od zmija (ofidiofobija) kod gradskog stanovnika, osim ukoliko ne ide planinariti na mjesta gdje ima zmija. Međutim, druge značajno ometaju funkcionisanje. Na primjer, strah od zatvorenih prostora (klaustrofobija) poput liftova kod osobe koja radi na visokom spratu nebodera. Fobija od krvi (hemofobija), injekcija i igala (tripanofobija, belonefobija) ili povrede (traumatofobija) se u određenoj mjeri pojavljuje u barem 5% stanovništva. Osobe s fobijom od krvi, igala ili povrede, se za razliku od osoba s drugim fobijama ili anksioznim poremećajima mogu zaista onesvijestiti. Jaki vazovagalni nadražaj dovodi do bradikardije (usporen rad srca) i ortostatske hipotenzije (pad krvnog pritiska kada osoba stoji).

Tretman i liječenje fobija

Agorafobija može nestati bez zvaničnog liječenja, vjerovatno zbog toga što neke pogođene osobe provode vlastiti oblik liječenja izlaganjem. No ako agorafobija ometa funkcionisanje, potrebno ju je liječiti.

Socijalna fobija je skoro uvijek hronična te je potrebno liječenje. Prognoza specifičnih fobija je, kad se ne liječe, različita, jer može biti lakše izbjeći situaciju ili predmet koji uzrokuju strah i anksioznost. Budući da mnoge fobije uključuju izbjegavanje, liječenje izbora je izlaganjem, jednim oblikom psihoterapije. Uz strukturu i podršku od strane psihoterapeuta, osobe istražuju svoje strahove. Suočavaju se s njima i ostaju u dodiru s onim čega se boje i što izbjegavaju sve dok se njihova anksioznost postupno ne smanji procesom koji se naziva habituacija (navikavanje).

Liječenje izlaganjem pomaže kod više od 90% osoba koje ga dosljedno provode i skoro uvijek je jedino potrebno liječenje specifičnih fobija. Kognitivno–bihevioralna terapija je učinkovita kod agorafobije i socijalne fobije. Ona uključuje podučavanje osobe kako da prepoznaju i kontrolišu vlastite iskrivljene misli i pogrešna uvjerenja, kao i podučavanje o terapiji izlaganjem. Primjer, osoba koja opisuje ubrzanje rada srca ili kratkoću daha u određenim situacijama spoznaje kako su njegove brige da dobija srčani udar neosnovane te se uči da poduzme polagano, kontrolisano disanje ili druge načine kojima se postiže opuštanje u takvim situacijama.