Fobije se sastoje od trajnih, nerealnih, jakih strahova (fobija) od situacija, okolnosti ili predmeta. Strahovi izazivaju anksioznost i izbjegavanje. Fobije se dijele u opšte (agorafobija i socijalna fobija) i specifične. Agorafobija je strah i predosjećajna (anticipacijska) anksioznost od toga da se ostane zarobljen u situacijama ili mjestima bez mogućnosti za lagani bijeg, i bez pomoći u slučaju razvoja jake anksioznosti. Situacije se izbjegavaju ili se moge izdržati ali uz značajnu anksioznost. Agorafobija se može pojaviti sama za sebe ili kao dio paničnog poremećaja. Agorafobija bez paničnog poremećaja pogađa oko 4% žena i 2% muškaraca tokom 12 mj. Obično se javlja u ranim 20–tim godinama; prva pojava nakon 40. godine je neuobičajena. Česti primjeri situacija ili mjesta koje izazivaju strah i anksioznost obuhvataju stajanje u redu u banci ili trgovini, sjedenje u sredini dugog reda u pozorištu ili razredu te prevoz sredstvima javnog prijevoza poput autobusa ili aviona. Kod nekih ljudi […]

Opsesivno–kompulzivni poremećaj je obilježen idejama koje izazivaju anksioznost, mislima, slikama ili opsesijama i porivima da se učini nešto čime će se anksioznost ublažiti. Ovaj poremećaj pogađa podjednako muškarce i žene (ukupno oko 2% stanovništva). Preovladavajuće opsesivne misli mogu biti o povređivanju i opasnosti ili opasnosti od zaraze, sumnji, gubitku ili agresiji. Tipično, zahvaćene osobe imaju potrebu obavljanja ponavljajućih, smislenih rituala kojima uravnotežuju svoje opsesije, npr. pranjem se sprječava zaraza. Većina rituala, poput pranja ruku ili provjeravanja jesu li vrata zaključana, se lako opaža, no s nekima poput ponavljanog brojanja ili govora u sebi, to nije slučaj. U određenoj mjeri, osobe s opsesivno– kompulzivnim poremećajem shvataju da njihove opsesije ne odražavaju prave opasnosti i da je njihovo ponašanje u svrhu smanjenja zabrinutosti nerealno i pretjerano. Očuvanje pronicljivosti, iako ponekad slabo izraženo, je osobina po kojoj se opsesivno–kompluzivni poremećaj razlikuje od psihotičnih poremećaja, kod kojih je dodir sa stvarnošću izgubljen. Budući da […]

Somatoformni poremećaj je obilježen višestrukim fizičkim simptomima (koji obuhvataju bol i probavne, seksualne i neurološke simptome) tokom nekoliko godina, a koji se ne mogu u potpunosti objasniti fizičkom bolešću. Simptomi obično započinju prije 30 god. života i nisu namjerni niti simulirani. Izraženost simptoma varira, no simptomi su trajni. Potpuni prestanak simptoma je u bilo kojem periodu bolesti rijedak. Neki ljudi postaju jasno depresivni te njihovo spominjanje samoubistva postaje zloslutnije. Bilo koji dio tijela može biti zahvaćen, a specifični simptomi i njihova učestalost se među različitim kulturama razlikuju. Tipični simptomi obuhvataju glavobolju, mučninu i povraćanje, nadutost, bol u stomaku ili opstipaciju, dismenoreju, gubitak polne želje te mnoge druge. Muškarci se često žale na erektilnu ili ejakulacionu disfunkciju. Neurološki simptomi su česti. Također se mogu pojaviti depresija i anksioznost. Tipično, ovakve osobe pokazuju dramatičnost i osjećanje kad govore o svojim simptomima, često ih opisujući kao “nepodnošljive”, “nemoguće za opisati” ili “najgore što […]

Posttraumatski stresni poremećaj predstavlja ponavljajuća, nametljiva sjećanja na teški traumatski događaj. Simptomi obuhvataju izbjegavanje situacija i pojava povezanih s traumatskim zbivanjem, košmarne snove i bljeskove sjećanja (proživljene slike). Kada se dogode neka neugodna iskustva, mnogi su ljudi njima trajno pogođeni. Kod nekih su posljedice tako trajne i izražene da osobu onesposobe za obavljanje svakodnevnih aktivnosti u njenom životu . Uopšteno, iskustva koja će vjerojatno izazvati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) su ona koja izazivaju osjećanje straha, bespomoćnosti ili užasa. Ta iskustva mogu obuhvatati pretrpljene teške povrede ili prijetnje smrću ili svjedočenje kako su drugi bili teško povrijeđeni, kako im je bilo prijećeno smrću ili su bili ubijeni. Najčešće takve osobe imaju česta, neželjena sjećanja na traumatsko iskustvo. Ružni snovi o njemu su česti. Rjeđa su prolazna budna disocijativna stanja kod kojih se zbivanje ponovo proživljava kao da se sada događa (bljeskovi sjećanja), ponekad uzrokujući reakciju kod osobe kao da je u […]

Napad panike je neočekivano, naglo nastalo, kratko razdoblje izrazite neugodnosti ili straha, praćen somatskim ili spoznajnim simptomima. Panični poremećaj predstavlja pojavu ponavljanih napada panike, tipično praćenih strahom od budućih napada ili promjenama ponašanja kojima se mogu izbjeći situacije koje stvaraju podložnost napadima. Panični poremećaj se liječi farmakoterapijom, psihoterapijom (npr. izlaganjem, kognitivno–bihevioralnio terapijom) ili i jednim i drugim. Napadi panike su česti, a pogađaju čak 10% stanovništva u jednoj godini. Većina se ljudi oporavi bez liječenja; neki dobiju panični poremećaj. Panični poremećaj je rijedak, pogađa 2–3% stanovništva u 12–mjesečnom razdoblju. On obično započinje kasno u adolescenciji ili mlađoj odrasloj dobi te se javlja kod žena 2 do 3 puta češće nego kod muškaraca. Simptomi obično dosežu vrhunac za 10 min te nestaju nekoliko minuta nakon toga, ostavljajući ljekaru vrlo malo toga za vidjeti. Premda su neugodni—i to ponekad jako—napadi panike nisu opasni po zdravlje. Napadi panike se mogu pojaviti u bilo […]

Sindrom sagorijevanja na poslu (burnout) karakterišu emocionalna iscrpljenost, depersonalizacija i nisko lično postignuće. Predstavlja prolongirani odgovor na hronične emocionalne i interpersonalne stresore koji su povezani sa radnim mestom. Nastaje kao posljedica neusaglašenih odnosa između zaposlenih ljudi s jedne strane i radne sredine, s druge. Javlja se kod osoba koje obavljaju poslove vezane za rad i komunikaciju sa ljudima. Ovom sindromu su posebno podložne osobe koje teže perfekcionizmu, imaju nerealno visoka očekivanja i procjene vezane za sebe i lični rad. Konflikti vezani za profesionalnu ulogu stvaraju emocionalni zamor, a ambivalentan odnos prema poslu, smanjena podrška saradnika i niska poslovna sposobnost stvaraju osećaj sniženog samopoštovanja i niskog ličnog postignuca. Freudenberger je 1974. godine uveo naziv burnout sindrom i ovaj anglosaksonski naziv se koristi u većini država u svijetu, pa i kod nas. Naziv potiče iz naslova romana Grejema Grina „Slučaj Burnout“ koji je objavljen 1961. godine u kojem razočarani arhitekta napušta svoj […]

Prekomjerni stres jedan je od odlika brzog života današnjice, pred kojim mnogi dižu ruke u neznanju kako da mu stanu na kraj. Rijetki su oni koji nađu vremena za čitanje knjige umjesto uzimanja bensedina, jer njime dobijaju brzi ali kratkoročni efekat – odlaganje problema i bijeg iz realiteta. Pasionirani ljubitelji čitanja znaju da knjiga može imati i terapeutesko dejstvo. Psiholozi u svom terapijskom radu koriste biblioterapiju kao metod za poboljšanje zdravlja kroz čitanje odabrane literature, čime se pomaže ne samo u oslobađanju od stresa, već i u podizanju raspoloženja. Pojedina zapadna istraživanja pokazuju da je čitanje brži način opuštanja i od slušanja muzike, ali i od šetnje. Tako psiholozi preporučuju klijentima tzv. knjige samopomoći – ali odabrane, s obzirom na to da upravo u ovoj oblasti vlada pandemija beskorisnih, laički napisanih i štetnih knjiga. Eksperti iz ove oblasti kažu da knjiga nije samo onaj “najbolji prijatelj”, već je i lijek […]

Pažljivom analizom moguće je uočiti da se ljudi uglavnom ponašaju pasivno, agresivno ili asertivno. Tokom kursa obrađuju se ovi vidovi komunikacije i njihov uticaj na odnose među ljudima i poslovne odnose, s ciljem postizanja većeg nivoa asertivnosti u timu i cijelom kolektivu. Asertivnost je sposobnost ili vještina osobe da se zauzme za sebe i da efikasno ispunjava vlastite interese. To je oblik ponašanja u kojem je osoba proaktivna, odnosno ima inicijativu i sama preuzima korake za ostvarenje svojih zadataka i interesa. Osoba koja se ponaša asertivno je samosvjesna, samoodgovorna i dobro se snalazi u konfiliktnim situacijama. Za razliku od asertivnosti, osoba koja se ponaša pasivno narušava svoja prava, interese i vrijednost, ne postavlja granice u odnosu na druge ljude, u komunikaciji je nesigurna i anksiozna, često nije u stanju da preuzme odgovornost za svoje postupke. Njen cilj je da zadovolji drugog i po svaku cijenu da izbjegne konflikt. I na […]

Bulimija je poremećaj koji se javio početkom sedamdesetih godina, a prvi ga put opisuje prof. Russell godine 1979. Od 1980. godine do danas provedena su brojna istraživanja o njezinoj raširenosti te je utvrđeno da pogađa oko 1% mladih žena. Javlja se između 12. i 25. godine života, no najučestalija je u dobi od 17-18 godina. Muškarci vrlo rijetko oboljevaju od bulimije; nema podataka koji govore u prilog porastu bulimije kod muškaraca. Bulimija pogađa pretežno osobe bijele rase i podjednako se javlja u svim socijalnim slojevima. Osobe koje oboljevaju od bulimije obično su normalne tjelesne težine, neke blago ispodprosječne, a druge blago nadprosječne težine, dok ih je vrlo malo gojaznih. Šta je bulimija? Bulimiju karakteriše ciklus koji se stalno ponavlja: zabrinutosti za težinu i izgled tijela – restriktivna dijeta – prejedanje – samoizazvano povraćanje. Čini se da bulimija pogađa osobe koje imaju određene osobine ličnosti poput negativne slike o sebi, visok […]

Anoreksija je psihička bolest, koja zastrašuje i zadivljuje. To je poremećaj hranjenja koji rezultuje drastičnim gubitkom fizičke težine. Ljudi koji pate od anoreksije, opsjednuti su mršavljenjem. Da bi još više smršali, anoreksične osobe izgladnjuju sebe i prekomjerno vježbaju. Iako je anoreksija poremećaj hranjenja, razlog nije samo u hrani. Anoreksija je također način na koji osoba pokušava izaći na kraj sa svojim emocionalnim problemima, perfekcionizmom i željom da sve kontroliše. Anoreksija je često izopačeni način na koji osoba pokušava dobiti samopoštovanje. Pretpostavlja se da oko 1% svih žena i djevojaka u SAD-u pate od anoreksije. Drugi kažu da je brojka puna veća. Anoreksija najčešće počinje u tinejdžerskoj dobi. U 90% slučajeva od anoreksije pate djevojke i žene. Anoreksija ubija više ljudi nego bilo koja psihička bolest. Umire oko 10% bolesnika, 20% ostaju hronično bolesni, a potpuno se oporavlja samo oko 40%. Anoreksična osoba ima česte depresije, čak i želju za suicidom. […]